Natculni svet

nadculni-svet.jpg

Knjige



Google pretraga:
Custom Search

CB Workflows

Čovek i natčulni svetovi

 

Ljudsko biće ima određeni odnos ne samo sa fizičkim svetom, već i sa natčulnim svetovima. Pre nego što osoba postigne sposobnost vidovitosti (na primer, jedan od načina je kroz praktikovanje meditacije), koja omogućava  vezu sa natčulnim svetovima, kakvu osnovu treba da ima njena duša? Kada posmatramo život ljudske duše, on se manifestuje u 3 dela na određeni način nezavisna jedan od drugog ali ipak, sa druge strane veoma povezana.

Ono na šta prvo naiđemo kada usmerimo pažnju na sebe, odnosno svoju dušu je naš život koncepata, koji uključuje dve stvari - naše razmišljanje i naše sećanje.

Sećanje i razmišljanje nisu fizička stvar. Obe pripadaju nevidljivim natčulnim svetovima.

U čovekovom misaonom životu postoji nešto što ukazuje na više svetove. Šta ovaj svet koncepata predstavlja može da se razume na sledeći način. Odabraćemo neki predmet koga ćemo posmatrati. Kada se okrenemo od njega mi ga nećemo zaboraviti. Unutar sebe sačuvaćemo živu sliku tog objekta. Na ovaj način stvaramo koncepte o svetu koji nas okružuje i oni postaju deo naše duše.


Drugi deo manifestacije naše duše možemo posmatrati ako ispitamo da li osim naših koncepata unutar nas posedujemo još nešto što povezuje objekte i bića. Naravno, to su ljubav i mržnja, simpatija i antipatija. Jedna stvar nam je lepa, druga stvar nam je ružna. Možda volimo jednu stvar a mrzimo drugu, jedna nam je dobra a druga zla. Ovu vrstu podražaja nazivamo osećanjima. Život srca odnosno život emocija je nešto sasvim drugačije od konceptualnog života misli. U životu srca imamo mnogo intimniju vezu ka nevidljivim svetovima.


 

 

Treći deo se manifestuje kroz volju, impuls za delovanjem, kada imamo poriv da nešto uradimo. Kada preduzmemo nešto, kada obavljamo relativno bitan zadatak ili čak samo ako treba da uhvatimo neki predmet, uvek nam mora doći impuls izutra koji nas upućuje da to uradimo. Ovi se impulsi postepeno transformišu u navike i tako, nije uvek potrebno da se pozivamo na te impulse da bismo ostvarili svakodnevne poslove.


Ako sada povežemo ove tri karakteristike ljudskog bića, naše početno pitanje da li običan čovek poseduje predstavu o postojanju viših svetova, dolazimo do života snova, i pitanja kako se oni povezuju sa sledećim elementima duše: razmišljanjem, osećanjem i voljom.

U toku dana imamo koncepte, žive misli. Uveče kada se umorimo, ovi koncepti postaju pomućeni kao da se pretvaraju u vrstu magle. Postaju sve maglovitiji i maglovitiji, konačno potpuno nestaju kada padnemo u san. Tako vidimo da ovaj konceptualni život, koji posedujemo na fizičkoj ravni, postoji od trenutka kada se probudimo do trenutka kada padnemo u san, i nestaje istog časa kada zaspimo. Niko ne bi predpostavio kada se nalazi u stanju sna - osim ako nije vidovit - da će se njegov život misli nastaviti kao da je u budnom stanju. Život misli koji nas potpuno obuhvata od trenutka buđenja do trenutka padanja u san, mora da se ugasi da bi čovek mogao da zaspi.

Potrebno je da prepoznamo činjenicu da misli nisu prepreka tonjenju u san. Ovo se najbolje vidi kada se predamo nekim posebno komplikovanim stvarima pre no što zaspimo - na primer čitanju neke teške knjige. Kada čitamo nešto veoma komplikovano, najčešće lako zaspimo, a ako ne možemo zaspati, dobra je ideja uzeti knjigu i okupirati um nečim što zahteva koncetrisano razmišljanje - na primer uzeti knjigu iz matematike. Ovo će nam pomoći da zaspimo. Ali sa druge strane ne treba uzeti nešto za šta smo previše zainteresovani, kao na primer roman koji je zarobio našu pažnju. Jer onda emocije bivaju pobuđene a život emocija je nešto što nas sprečava da zaspimo. Kada idemo u krevet sa emocijama živo uzburkanim, kada znamo da smo nečim opteretili našu dušu ili ako postoji neka specijalna radost u srcu koja se još nije stišala, često se dešava da se prevrćemo u krevetu i nismo u stanju da zaspimo.