San pocinje da se moj prijatelj (Bajamic Mario) parkira sa autom na molu.
Dosao je sa gumom do ruba mola i ja mu govorim da se zaustavi
medutim on odlucuje malo se ispravit i upada u more.

Ja osjecam da nemam mobitel u sebe da bih pozvao pomoc i otrcim do obliznjeg restorana po mobitel.

Na mobitelu pricam sa vatrogascem i on je jako dosadan, pita me gluposti,

a kroz citavo to vrijeme nemam osjecaj da ce se nesto lose dogodit.

Kad se vracam do mjesta gdje je auto upalo u more pitam ostatak ekipe jeli mu itko skocio u pomoc i dao mu kisika,

oni odgovaraju da nikoga ne vide u autu pa da niko nije,

na sto ja skidam majicu i skacem u more da zaronim do njega.

More je nebitno ne vidim more.

Uspijem doci do njega i kao izvucem vani

kao kutija gdje kamera se stavlja,

otvaram je a iz nje izlazi voda i imam osjecaj

da je sve gotovo odnosno da ga nisam uspio spasiti.