U stvarnosti imam bijeli auto koji sam kupila nov prije mjesec dana i pod zalogom je što me jako opterećuje.

Sanjala sam da sam ne nekom putovanju, zaustavila sam se i sa neke visoke litice ugledala plažu i pošla šetati plažom. Ta šetnja mi je trebala da bi se smirila, odjednom sam svjesna da nemam ključeva i hvata me panika. Dolazim na to mjesto gdje sam parkirala auto, i auta nema. To je kao neka auto radionica, tek tada vidim nekog mehaničara sa zamašćenim nekim dijelom od auta. On mi govori da mi je auto ostao upaljen i da je neki čovjek odvezao moj auto u Zadar. (sa Zadrom u stvarnosti nemam nikakve kontakte niti nešto). Pokušavamo ga dobiti ali nam se govori da tog čovjeka nema, mene hvata panika i sa jakom voljom i snagom govorim da moram pronaći auto. U sebi sam glasno i željela opsovati Boga, ali to nisam naglas rekla već sam zazivala sv. Antu i govorila mu da ću mu dati 5KM samo da nađem auto. Tako sam glasno i čvrsto izgovarala njegovo ime. Zaboravila sam napisati da mi je u snu auto plavo-sive boje i da ne izgleda kao moj auto u stvarnosti. U snu sam osjećala nemoć, paniku i snažnu upornost i volju da nađem auto. Probudila sam se uznemirena. Ponovno u snu sanjam da se vozim bilo autobusom ili vlakom uglavnom stojim i tu ima aparat koji uz neku gvozdenicu izbacuje neke igračkice, kozmetiku itd. Ja uporno ubacujem ali sam našla modus kako da ubacim jednu gvozdenicu a izbaci mi punu šaku aparat gvozdenica i tih poklončića. Tako nekoliko puta to radim i skupljam i novce i te poklončiće. Do mene stoji djevojka kojoj dajem gvozdenice i govorim da i ona uzme jer ti neki čije jeste aparat kao uzimaju i više od nas i nije im grijeh uzeti jer je to nešto što i nije tako pošteno prema ljudima. U ruci imam puno gvozdenica ali tražim samo one od 5 najveće i izdvajam ih i dajem jedan dio i njoj.