Noćas sam sanjala svoju svadbu, s čovjekom kojeg sam nekako izbrisala iz života, a bili smo davnije u kratkoj vezi. Nikada se poslije nismo čuli. Svadba je bila velika, raskošna, svi ljudi u akciji , pokretu. Trebam da obučem vjenčanicu, ali nešto odugovlačim i nikako ne želim ići u tu sobu gdje je vjenčanica. Niko od mojih najbližih ne zna da se ja udajem (sem jako bliske prijateljice koja je u bunilu i prati me u korak). A ja to radim (udajem se) iz nekog obećanja od ranije (obećala sam ali ne znam tačno što, i to ispunjavam). Odjednom je tu bliski čovjek moje porodice iz daleke Australije, tačnije kum moje majke. U glavi mi da je majka na poslu i da ne zna da se udajem. I onda odlučujem pobjeći sa svoje svadbe, ali prvo izdvajam kuma u neku prostoriju i povjeravam mu, da ja ne mogu da se udam, to radim zbog obećanja, i moram pobjeći. On i njegov prijatelj mi pomognu da pobjegnem sa svoje svadbe, ostavila sam sve stvari (čak neke vrijedne u svojoj torbi) i poslije bijega razmišljam 'ma ako je to cijena, nema veze, kupiću sve opet'. Još jedan detalj, ta svadba je 22.02. koji dolazi ..hm..
unaprijed zahvalna Megi

I moj otac je negdje u masi, ali ne zna da sam ja mlada...san ..čudan skroz.. kada sam se probudila..bilo je..uuuh pa to je samo san!!! )